Muharrem - Sveti Mjesec PDF Ispis E-mail

Hidžretski mjesec muharrem je jedan od mjeseci za koje se u časnome Kur'anu kaže da su sveti: „Broj mjeseci u Allaha je dvanaest, prema Allahovoj Knjizi, od dana kada je nebesa i Zemlju stvorio, a četiri su sveta; to je prava vjera.“ (et-Tevba, 36.) Pored njega, to su još mjeseci zul kade i zul hidže te redžep. Budući da je sve što postoji stvorio uzvišeni Allah, tako i postojanje svake stvorene stvari, bila ona tek pojam, predmet ili ono što mi nazivamo „živim bićem“, sveto je. Drugim riječima, kako sve što postoji ima jedan sveti Izvor, uzvišenoga Allaha, tako sâmim svojim postojanjem odaje tu svetost. Na tome tragu, pravilan odnos prema svetosti jedino može biti ostvaren ukoliko se čovjek rukovodi propisima koje mu je dragi Bog dostavio Svojom objavljivanjem na način objavljivanja svetih Knjigâ.

Premda je sve svêto sâmom svojom egzistencijom, neke stvari uzvišeni Allah odabrao je nad drugim stvarima, dao im određenu prednost. Koncentrirajući se na te posebne stvari, čovjek postepeno jača, duhovno zri, stječe mogućnost izravnoga svjedočenja svetosti bîti svih stvari koje postoje. Zato je sasvim normalno, naprimjer, posebno se posvetiti približavanju uzvišenome Bogu u mjesecu ramazanu, pojačati intenzitet, snagu, ibadeta u tome mjesecu jer je to način da vjernik ojača i postepeno stekne takvu spremnost da snažnije pristupi ibadetu i u drugim mjesecima. Kako god nekome može zvučati neobično ili odveć uprošteno, treba reći da je jednostavno riječ o stjecanju svojevrsne kondicije, spremnosti, kao što je čovjeku nužna kondicija za obavljanje nekih dodatnih aktivnosti u svakodnevnome životu (čitanje, razmišljanje, bavljenje sportom i tako dalje).

Uzvišeni Allah slao je poslanike ljudima i premda vjernik ne smije praviti razliku između njih, nekima od njih dragi Bog je ipak dao i dodatnu vrijednost te su i nazvani ulul azm. Poslanici su ljudima dostavljali Božije knjige i premda je obaveza muslimana svaku od tih svetih knjiga prihvatiti kao svoju, ipak je posebna prednost data posljednjoj Božijoj objavi – časnome Kur'anu. Svaki čovjek odabran je među svim drugim Božijim stvorenjima ali, ipak, vjernici imaju kvalitativnu prednost nad ostalim, evlije nad vjernicima svakodnevlja, vrhovni evlija jednoga vremena – kutb, nad ostalim Božijim prijateljima, a svaki poslanik, opet, nad svakim kutbom. Tako su, shodno kur'anskome ajetu, i svi hidžretski mjeseci sveti jer ih je tako stvorio i ustanovio uzvišeni Allah, ali su, ipak, među njih dvanaest spomenuta četiri posebno odabrana.

Naziv mjeseca muharrema izveden je iz arapskoga korijena „úa-rre-me“, a ima značenje „svet“, „nepovrediv“, „zabranjen“ ali i „neukroćen“ (meúarrem). Obaveza je vjernika u ovome mjesecu nametnuti sebi poseban režim života, prema svakoj inače redovnoj obavezi ophoditi se kao prema nečemu svetome, natjerati sebe na traganje za prepoznavanjem svetosti u životnim pojavama, te ljudima i uopće svim stvarima koje nas svakodnevno okružuju. Normalna je pojava svakodnevno osjetiti novi dan, svako na sebi specifičan način vidjeti ili osjetiti svjetlost, nebo, zemlju, ljude oko sebe, redovne obaveze. No, u mjesecu muharremu treba takvu uobičajenu percepciju svijeta promijeniti, shvatiti da je nemoguće, kako kaže jedno od spomenutih značenja mjeseca muharrema, ukrotiti, u potpunosti obuhvatiti i iscrpiti, Božije manifestiranje Lijepim Imenima i Atributima jer je svaka pojava, svako stvorenje, kako god naizgled bilo „obično“ i „jednostavno“ ustvari odraz tih manifestiranja i posljedica njihovih međusobnih djelovanja, utjecaja. I ovo je jedno od značenja kur'anskoga ajeta: „Pogledi do Njega ne mogu doprijeti“ jer iako, s jedne strane, Božija Bît ne može biti spoznata, s druge strane, izravno osvjedočenje (šuhûd) u svetost neke stvari predstavlja korak bliže neizrecivoj ljepoti Božijega Prisustva, pa je egzistencija svetoga mjeseca muharrema jedan od odraza onog poznatog hadis-i kudisija u kojemu uzvišeni Allah poručuje da ako se rob Njemu primakne za pedalj, dragi Bog približit će se čovjeku za lakat:

„Ko bude neprijetalj robu Mome tome rat objavljujem. Za Mene najdraža stvar s kojom Mi se rob Moj približava jeste ono što mu propisah. Rob Moj nafilama (dobrovoljnim bogoslužjima) Mi se približava sve dok ga ne zavolim, a kada ga zavolim postajem sluh njegov, kojim sluša, vid njegov, kojim gleda, ruka njegova, kojom prihvata, i noga njegova, kojom hoda. Ako Mi što zatraži - dat ću mu, a ako od Mene utočište traži - pružit ću mu. Od svega što radim, nizašta se ne dvoumim kao što se dvoumim uzeti dušu roba Moga, vjernika: on smrt ne voli, a Ja ne volim ožalostiti ga.“ (hadis-i kudsi bilježi Buharija, prenoseći ga od hazreti Ebu Hurejre)

Drugim riječima, ako se vjernik podvrgne posebnome režimu za vrijeme trajanja mjeseca muharrema, posebno za vrijeme trajanja prvih deset dana, uzvišeni Allah podići će ga za određen stepen, ili stepene, u svjedočenju ljepote Božijega Prisustva koje je u nastavku istoga ajeta opisano kao „a On do svih pogleda dopire“ (el-En'am, 103.) jer uzvišeni Allah dobro poznaje sve želje i trud Svojih robova.

Shodno različitim predajama možemo saznati da je u mjesecu muharremu posebno odabran deseti dan – Dan Ašure, i da su se na taj dan desili mnogi svetopovijesni događaji. Po nekim predajama kaže se da je hazreti Ademu (Adamu), alejhisselam, i hazreti Havvi (Evi), uzvišeni Allah prihvatio pokajanje baš na ovaj dan. Desetoga dana mjeseca muharrema uzvišeni Allah je naredio Zemlji i nebesima da se uzdrže te da Potop (Tûfân) prestane, kako bi lađa hazreti Nuha (Noe), alejhisselam, pristala na brdu Džûdijj. Na Dan Ašure  hazreti Junus (Jona), alejhisselam, je izbavljen iz utrobe velike ribe (najvjerovatnije kita) koja ga je progutala, a hazreti Jusuf (Josip), alejhisselam, na Dan Ašure je izbavljen iz bunara. Veliki hazreti Musa (Mojsije), alejhisselam, na taj dan prešao je sa Israelićanima preko mora. U povijesti sljedbenika posljednjega Božijega poslanika hazreti Muhammeda, alejhisselam, na ovaj sveti deseti dan svetoga mjeseca muharrema nerazumni zlotvori po naredbi zločinca Jezida, kao najgori krvoloci mučili su i ubili plemenitog hazreti Huseina, Poslanikovoga, alejhisselam, unuka i veliki broj članova Muhammedove, alejhisselam, porodice – Ehli-Bejt. Zato su za veliki broj muslimana prvih deset dana ovoga mjeseca ujedno i dani velike žalosti, te otuda i ime za prvih deset dana ovoga mjeseca – mâtem, izvedeno iz arapskoga korijena „m-v-t“ koje ima značenje „smrt“.

Kod nas u Bosni i Hercegovini običaj je da se prvih deset dana mjeseca muharrema, ko je to u mogućnosti, isposti (takav je bio i sunnet hazreti Pejgambera, alejhisselam), potom da se svaki od tih dana donose salavati na hazreti Poslanikovu, alejhisselam, porodicu – hazreti Ehli Bejt, pojačano uči zikir i klanjaju nafile. Kako su ovo ujedno i dani žalosti, izbjegava se organiziranje bilo kakvog, inače u drugim danima šerijatski dopuštenog, veselja, poput vjenčanja. Deseti dan se pravi posebno jelo – hašura, slatko, pri čijem se pravljenju nastoji upotrijebiti neparan broj sastojaka. Kao i kurban, i hašura se dijeli i komšijama-nemuslimanima jer kao što je kurban sjećanje na sveotpovijesni čin spremnosti hazreti Ibrahima (Abrahama), alejhisselam, na žrtvovanje vlastitoga sina, koji priznaju i judaizam i kršćanstvo, tako je i Dan Ašure obilježen brojnim prethodno navedenim svetopovijesnim događajima koji također prihvataju i jevreji i kršćani.

Još jedan od običaja kod muslimana vezan za ovo vrijeme jeste i učenje posebne dove koja se zove: „Dova koja se uči na dan prvog muharrema“. Kod nas je ovu dovu u svojoj zbirci zabilježio rahmetli hadži hafiz Smail efendija Fazlić. Ona glasi:

أللَّهُمَّ أَنْتَ اْلأَبَدِيُّ الْقَدِيمُ وَعَلَى فَضْلِكَ الْعَظِيمِ وَجُودِكَ الْمُعَوَّلِ أَعْتَمِدُ. وَهَذَا عَامٌ جَدِيدٌ قَدْ أَقْبَلَ. نَسْأَلُكَ الْعِصْمَتَ فِيهِ مِنَ الشَّيْطَانِ وَأَوْلِيَائِهِ وَجُنُودِهِ.

Allāhumme Entel Ebedijjul Qadīmu ve 'alā fadliKel 'azīmi ve džūdiKel mu'avveli a'temidu. Ve hāzā 'āmun džedīdun qad aqbele. Nes'eluKel 'ismete fīhi mineš-šejtāni ve evlijā'ihi ve džunūdihi.

(Allahu moj, Ti si Oduvječni, Bespočetni, na Tvoju veličanstvenu dobrotu i tvoju neprirecivu blagodat ja se oslanjam. Evo, nova godina je nastupila. Molimo Te za zaštitu u njoj od šejtana, njegovih prijatelja i njegove vojske.)

Prvo za šta se u ovoj dovi moli jeste zaštita od prokletoga šejtana. Kako je poznato, najveći grijeh šejtana je što je odbio Božiju naredbu kojom mu se naređivalo da se pokloni čovjeku, hazreti Adem-pejgamberu, alejhisselam, posljednjemu i krunskome Allahovome stvorenju. Šejtan ima moć nagovarati, stvarati zabunu kod čovjeka, zavoditi ga ali nema moć fizički ga natjerati na neposluh. Ali i sâm čovjek često se postavlja kao šejtanov saveznik u neposluhu zaboravljajući da je uzvišeni Allah položio u svaku individuu premilostivi dar spoznaje da je najpuniji odraz manifestiranja svih Lijepih Božijih Imena i Atributa prisutan baš u čovjeku. Upravo zato što nije bio u stanju to spoznati, prokleti Iblis se usudio suprotstaviti Božijoj naredbi, a svaki čovjek, ukoliko ne posveti svoj život trudeći da se u ovaj premilostivi dar i osvjedočiti, čini istu grešku kao i Iblis i zatvara vrata svoga duha a otvara vrata šejtanskim došaptavanjima i fantazijama svoje neodgojene duše. O tim fantazijama se govori u narednome dijelu spomenute dove:

وَالْعَوْنَ عَلَى هَذِهِ النَّفْسِ اْلأَمَّارَةِ بِالسُّوءِ.

Ve'l 'avne 'alā hāzihin-nefsil emmāreti bis-sū'i.

(I za pomoć u borbi protiv ove neodgojene duše sklone zlu.)

Najveća perda, koprena, za čovjeka pred sučeljenjem s izravnim motrenjem pokazivanja Lijepih Božijih Imena i Atributa jeste njegov ego i različite niskosti koje taj ego prouzročuje: samohvala, oholost, škrtost, zavist, pohlepa, samoljublje i slično. Kako se kaže, srce kao duhovni organ je slično posudi. Ima svoju granicu, koliko nečega može u sebe primiti. Stoga, što je više ljubavi prema samome sebi i prema ovozemaljskome životu, to je nemoguće da u srce uđe više ljubavi prema uzvišenome Allahu i prema drugome svijetu. Jedini lijek, kako nas uče islamski prvaci razumijevajući Kur'an i Sunnet, jeste odgajanje te niske duše (terbijetun-nefs) uz istodobno glačanje srca (tasfijetul kalb) čime se čovjek oslobađa loših osobina a bîva u stanju u svome srcu svjedočiti svu razigranost pojavljivanja i skrivanja Lijepih Božijih Imena.

Nesumnjivo, tako preporođen čovjek odiše božanskom ljubavlju i svaki njegov korak inspiriran je Duhom, na tragu na početku citiranoga hadis-i kudsija kada uzvišeni Allah kaže da, nakon što Mu se rob približi dobrovoljnim ibadetom, postaje sluh kojim taj rob sluša, vid kojim taj rob gleda, ruka kojom taj rob dohvata, i noga kojom taj rob hodi. Naredni dio Dove koja se uči na dan prvog muharrema upravo govori o čovjekovim djelima:

وَالْعَمَلَ بِمَا يُقَرِّبُنِى إِلَيْكَ زُلْفَى.

Vel 'amele bimā juqarribunī ilejKe zulfā.

(I za djelo koje će me dovesti na stepen bliskosti s Tobom.)

Može zvučati nevjerovatno ali istinsko dobro djelo koje uradi iskreni i odgojeni vjernik, tome vjerniku pada veoma teško, mrsko mu bude da mu se učinjeno dobro djelo pripiše. Kako hazreti Abdul Kadir Gejlani kaže, jednom prilikom je hazreti Isa-pejgamber (Isus), alejhisselam, rekao:

„Dobro djelo je ono dobročinstvo za koje čovjek ne bi volio da se njemu pripisuje.“

Shodno učenju vjerskih prvaka, vjernik odgojene duše i čistoga srca spoznaje da je sve što postoji znak koji otkriva postojanje uzvišenoga Allaha, ona svijest o kojoj smo na početku govorili uz koju se čovjek osvjedoči da je sve što postoji sveto, da je sav svijet svét, da je svét i sâm njegov život. Takav vjernik živi pod djelovanjem časnoga ajeta: „Reci: 'Sve je od Allaha!'“ (en-Nisa, 78.)

Zaključivši sve do sada rečeno, život svakoga čovjeka trebao bi biti prožet konstantnim zazivanjem Lijepih Božijih Imena i donošenjem salavata na hazreti Muhammeda, alejhisselam, jer ta dva dijela svjedočenja vjere izraz su i početka i konačnoga utoka sveukupne egzistencije ali i najidealnijega svjedočenja njene svetosti. A time se upravo Dova nove hidžretske godine i završava:

يَا ذَا الْجَلاَلِ وَاْلإِكْرَامِ يَا أَرْحَمَ الرَّاحِمِينَ، وَصَلَّى اللهُ عَلَى سَيِّدِنَا مُحَمَّدٍ النَّبِيِّ اْلأُمِّيِّ وَعَلَى آلِهِ وَصَحْبِهِ وَسَلِّمْ.

Jā zel Dželāli vel Ikrām jā Erhamer-rāhimīne. Ve sallallāhu 'alā sejjidinā Muhammedinin-nebijjil 'ummijji ve 'alā Ālihi ve sahbihi ve sellim.

(O Vlasniče Veličanstvenosti i počasti, o Najmilostiviji od svih milosnih. I neka Allah blagoslovi našega prvaka Muhammed, vjesnika, čistog od drugih utjecaja, njegovu porodicu i njegove prijatelje,  i neka mu podari mir.)

Top of Form

 

   

Bottom of Form